Prag boli i smijeh — što je Dunbar zapravo izmjerio
Ako ste ikad čuli da smijeh otpušta endorfine, čuli ste odjek jednog rada iz 2012. Robin Dunbar i suradnici objavili su ga u Proceedings of the Royal Society B i on je, koliko se zna, i dalje najuredniji pokušaj da se dobrobit smijeha izmjeri nečim što nije upitnik.
Što su radili
Šest pokusa. U laboratoriju su ljudima puštali snimke koje izazivaju pravi smijeh, a kontrolnim skupinama nešto jednako zanimljivo ali ne smiješno — dokumentarce o prirodi, recimo. Na nastupima uživo mjerili su publiku prije i poslije komičara, pa istu publiku prije i poslije ozbiljne predstave.
Zatim su mjerili prag boli: koliko dugo netko izdrži stezanje ruke manžetom za tlak ili ledeno hladan predmet. To je gruba, ali stara i stabilna mjera u fiziologiji.
Rezultat je bio dosljedan kroz sve pokuse. Nakon smijeha ljudi su izdržali dulje. Nakon jednako ugodnog, ali nesmiješnog sadržaja — nisu.
Što su iz toga zaključili
Dvije stvari, i obje su zanimljive.
Prva: efekt ne dolazi od dobrog raspoloženja. Kontrolne skupine su također bile dobro raspoložene i prag boli im se nije pomaknuo. Pomaknuo se samo onima koji su se smijali.
Druga: mehanizam je vjerojatno fizički, ne socijalni. Smijeh koji ovo radi je onaj nekontrolirani, koji ispušta zrak u serijama i stvarno umara međurebrene mišiće. Uljudno hihotanje nije bilo dovoljno. Autori zato misle da je riječ o naprezanju, istom onom kojim trčanje otpušta endorfine, a ne o ugodi društva.
Ograda koju gotovo nitko ne citira
Endorfini nisu izmjereni. Ni u jednom od šest pokusa. Prag boli je njihov posredni pokazatelj — dobro uhodan, ali posredan. Rečenica “smijeh otpušta endorfine” je interpretacija, ne nalaz.
To nije sitničavost. Razlika između “izmjerili smo da ljudi nakon smijeha dulje izdrže bol” i “smijeh otpušta endorfine” je razlika između podatka i priče koja se oko njega ispriča. Prva rečenica će ostati točna i za deset godina. Druga ovisi o tome hoće li je netko ikad provjeriti izravno.
Zašto je to ovdje uopće važno
Zato što je ova soba napravljena oko smijeha, a ne oko opuštanja. Da je Dunbarov nalaz bio “ljudi dobre volje izdrže dulje”, soba bi mogla biti bilo što ugodno. Nalaz je uži: vrijedi smijeh koji se stvarno dogodi u tijelu.
I zato se ovdje mjere sekunde smijeha, a ne provedeno vrijeme. Dvadeset minuta mirnog gledanja nije ista stvar kao dvadeset sekundi pravog smijeha, i jedino drugo ima ikakav naslon u mjerenju.
Što se u ovoj sobi i dalje ne zna — je li zarazan smijeh jednako zarazan kroz ekran i s generiranim licima — piše na stranici Zašto smijeh, zajedno s ostalih devet tvrdnji i njihovim ogradama.