Zašto se sam smiješ rjeđe nego što misliš
Postoji nalaz koji svatko prvo odbaci, pa se onda sjeti jučerašnje večeri i prestane ga odbacivati: ljudi se u društvu smiju višestruko češće nego kad su sami. Robert Provine je do toga došao na najgluplji mogući način — godinama je bilježio smijeh na ulici, u kafićima i hodnicima, umjesto da ga izaziva u laboratoriju.
Gledanje televizije je iz računa izuzeto, i to je važno: čovjek pred ekranom se ponaša kao da je u društvu, barem djelomično. Ostatak je čista samoća, i u njoj se smijeh gotovo ugasi.
Smijeh nije reakcija na sadržaj
Isti terenski zapisi dali su i onu drugu brojku koja se često citira: samo desetak do petnaest posto smijeha u svakodnevnom govoru dolazi nakon nečega što bi se moglo nazvati šalom. Ostatak slijedi nakon rečenica poput vidimo se, znam ili moram ići.
Iz ta dva nalaza slijedi isto: okidač za smijeh je druga osoba, ne materijal. Smiješno je okidač rjeđe nego što mislimo; prisutnost je okidač češće nego što priznajemo.
Zašto je to problem
Jer broj ljudi koji večer provode sami raste, a smijeh nije nešto što se može nadoknaditi voljom. Ne postoji način da se čovjek natjera na smijeh kao što se natjera na šetnju. Sadržaj koji je nekome smiješan u društvu, isti taj čovjek sam odgleda bez zvuka na licu.
To nije pitanje raspoloženja ni karaktera. To je pitanje da mehanizam ima ulaz, a ulaz je netko drugi.
Što je onda odgovor
Najpošteniji je: drugi ljudi. Ova soba ne tvrdi da je zamjena za njih i bilo bi neugodno da to tvrdi.
Ono što tvrdi je uže. Ako je mehanizam smijeha odgovor na drugog čovjeka, i ako je smijeh zarazan u onoj mjeri u kojoj ga mozak tretira kao motorni poticaj — a ima mjerenja koja na to upućuju, opisanih ovdje — onda bi prizor šestero ljudi koji se stvarno smiju mogao pokrenuti dio istog mehanizma. Nekome. Ponekad.
Je li to doista tako kroz ekran, i s licima koja su generirana a ne snimljena, nitko nije izmjerio. Zato je ovdje jedan ekran, trideset sekundi i nijedno obećanje — pa svatko sam vidi je li se dogodilo.