Zašto se smijemo kad se drugi smiju
Postoji mjerenje koje svakome tko prvi put čuje za njega zvuči pogrešno: samo desetak do petnaest posto smijeha u svakodnevnom govoru dolazi nakon nečega što bi se moglo nazvati šalom. Ostatak slijedi nakon rečenica poput vidimo se ili gdje si ti. Robert Provine je to dobio tako što je godinama bilježio tko se kome smije i nakon čega, umjesto da ljude pita u anketi.
Iz toga slijedi nešto neugodno za cijelu industriju humora: okidač za smijeh nije vic nego druga osoba. Smijeh je zvuk kojim se kaže u redu smo, i zato ga ima toliko u razgovorima u kojima nema ničeg smiješnog.
Mozak ti priprema lice prije nego odlučiš
Kad ljudima u skeneru pustiš zvuk smijeha, aktivira se premotorni korteks — područje koje priprema mišiće lica na pokret. To je našla skupina oko Sophie Scott (UCL i Imperial College) 2006. godine, uspoređujući pozitivne zvukove, poput smijeha i klicanja, s negativnima poput vrištanja. Svi zvukovi su pokrenuli to područje, ali pozitivni jače.
Dakle: čuješ smijeh, lice se pripremi. Nitko te nije pitao. Ono što zovemo zaraznim smijehom je motorna priprema koja se dogodi prije svake odluke, i zato joj je tako teško odoljeti kad ostane bez društvenog razloga da se potisne.
Sam se čovjek ne smije
Druga brojka iz Provineovih zapisa: u društvu se smijemo višestruko češće nego kad smo sami, i to uz televiziju izuzetu iz računa. Smijeh je, mjereno ovako, jedan od najdruštvenijih zvukova koje proizvodimo — rjeđi u samoći nego gotovo išta drugo što radimo tijelom.
Odatle i problem koji ova soba pokušava riješiti. Čovjeku koji je sam u jedanaest navečer ne nedostaje šala. Nedostaje mu soba u kojoj se netko smije, jer tek u njoj njegov vlastiti smijeh ima gdje nastati.
Što od toga stvarno stoji
Treba reći i drugu stranu. Provine, koji je smijeh mjerio cijeli radni vijek, istovremeno je tvrdio da nijedna studija nije pokazala izravnu zdravstvenu korist od smijeha — jednostavno zato što se smijeh teško odvaja od dobrog raspoloženja koje dolazi s njim. Zaraznost je dobro dokumentirana. Korist je mnogo slabije.
I još jedna ograda, ova naša: sve navedeno je mjereno na ljudima u istoj prostoriji. Jesu li lica na ekranu, k tome generirana, jednako zarazna — to nitko nije izmjerio. Više o tome stoji na stranici Zašto smijeh.