Zašto su ljudi u sobi generirani
Ljudi koje vidiš u sobi ne postoje. Nisu glumci, nisu snimke s videopoziva, nisu stock materijal s nečijim licem. Generirani su, i to je odluka, ne kompromis.
Prvo, i najvažnije: nitko te ne gleda
Ovo bi trebala biti soba u koju čovjek uđe u jedanaest navečer i pusti se. Takvo što ne postoji ako s druge strane ima živih ljudi — onda se ulazi u video poziv, sa svime što uz njega ide: kako izgledam, tko me vidi, smijem li se dovoljno. Dovoljno je da postoji mogućnost da te netko gleda pa da se cijeli mehanizam zatvori.
Zato je točan odgovor na pitanje tko su ovi ljudi ujedno i odgovor na pitanje tko me vidi. Nitko. S druge strane nema ni čovjeka ni servera koji sluša; mikrofon, ako ga uopće uključiš, mjeri glasnoću u tvom pregledniku i taj zvuk nikamo ne ide.
Drugo: pravi ljudi bi značili pravi pristanak
Da je u sobi šest snimljenih osoba, trebalo bi im platiti, pribaviti pisani pristanak za ovakvu upotrebu, i obnavljati ga svaki put kad se proizvod promijeni. Netko bi se predomislio, netko bi se godinama kasnije našao u proizvodu u kojem više ne želi biti. Generirana lica tu obvezu nemaju jer nemaju ni osobu iza sebe.
Što je cijena
Dvije stvari, i obje su stvarne.
Prva: generirano lice može biti jezivo. Smijeh je pokret u kojem se cijelo lice iskrivi, i to je točno ono što ovakvi modeli najteže pogađaju. Zato je svaki klip prolazio kroz kontrolnu listu prije nego što je ušao u sobu, a najveći dio generiranog materijala u sobu nije ušao.
Druga: ne znamo je li jednako zarazno. Sve što se o zaraznosti smijeha zna izmjereno je na ljudima u istoj prostoriji; o licima na ekranu, k tome generiranima, podatka nema. Ako se pokaže da ne radi, soba ima zamjenu bez ijednog lica — topli ekran koji reagira na zvuk. To je pripremljeno unaprijed, prije nego što je itko išta izmjerio, upravo zato da odluka ne ovisi o tome koliko nam se ne da.
Ostatak onoga što se sprema i ne sprema stoji na stranici Privatnost.