Zašto tri minute, a ne deset
Prva sesija traje devedeset sekundi. Druga dvije minute. Treća i svaka sljedeća tri. Nijedna ne traje deset, i to je namjerno.
Soba mora imati kraj
Najlakše bi bilo pustiti petlju koja traje dok netko ne zatvori tab. To izgleda kao velikodušnost, a zapravo je izbjegavanje odluke — jer bez kraja nema ni trenutka u kojem se išta zaključuje. Nema spusta, nema smirivanja, nema ekrana na kojem piše koliko si se smijao. Čovjek jednostavno u nekom trenutku ode.
Ovdje luk ima kraj: zvuk se pred kraj spušta, soba se smiruje, i tek onda dolazi zadnji ekran. To je jedino mjesto na kojem se može postaviti pitanje je li bilo dobro ili čudno — a odgovor na to pitanje je jedino po čemu se zna radi li ovo uopće.
Devedeset sekundi je ponuda, ne porcija
Prvi put ne znaš u što ulaziš. Devedeset sekundi je dovoljno kratko da se ne treba odlučivati, i dovoljno dugo da se smijeh stigne prelomiti — kod ljudi kod kojih se uopće prelomi. Tri minute na prvi ulazak bi bile zahtjev.
Zato trajanje raste s brojem dolazaka, a ne s naplatom. Tko se vratio treći put, sam je pokazao koliko mu vremena vrijedi dati.
Dug boravak nije mjera uspjeha
Većina proizvoda mjeri provedeno vrijeme i zove ga angažmanom. Za ovo bi to bio krivi broj. Tri minute smijeha nakon kojih čovjek ode i vrati se sutra su bolji ishod od dvadeset minuta nakon kojih se ne vrati nikad.
Jedini broj koji se ovdje prati su sekunde smijeha — i to bez ijednog podatka o tome tko se smijao. Što točno odlazi s tvog uređaja, do zadnjeg polja, piše na stranici Privatnost.