Zašto trideset sekundi, a ne deset minuta
Vrijeme u sobi je trideset sekundi. Prije njih ide kratko uvođenje koje se ne broji, pa cijeli posjet traje oko minutu. Nije deset minuta, i to je namjerno.
Soba mora imati kraj
Najlakše bi bilo pustiti petlju koja traje dok netko ne zatvori tab. To izgleda kao velikodušnost, a zapravo je izbjegavanje odluke — jer bez kraja nema ni trenutka u kojem se išta zaključuje. Nema spusta, nema smirivanja, nema ekrana na kojem piše koliko si se smijao. Čovjek jednostavno u nekom trenutku ode.
Ovdje luk ima kraj: zvuk se pred kraj spušta, soba se smiruje, i tek onda dolazi zadnji ekran. To je jedino mjesto na kojem se može postaviti pitanje je li bilo dobro ili čudno — a odgovor na to pitanje je jedino po čemu se zna radi li ovo uopće.
Trideset sekundi je ponuda, ne porcija
Prvi put ne znaš u što ulaziš. Pola minute je dovoljno kratko da se ne treba odlučivati — nitko ne odgađa nešto što traje kraće od reda na blagajni — i dovoljno dugo da se smijeh stigne prelomiti kod onih kod kojih se uopće prelomi.
Duža soba bi od ulaska napravila zahtjev. A zahtjev se navečer, umoran, odgađa za sutra, i tako svaki dan.
Ovdje je i ograda: trideset sekundi je kraće nego u mjerenjima na koja se ova ideja naslanja. Dunbarovi pokusi o pragu boli radili su s petnaestak minuta smijeha, ne s pola minute. Ne tvrdimo da je kratka soba jednako djelotvorna; tvrdimo da je kratka soba ona u koju se stvarno ulazi.
Dug boravak nije mjera uspjeha
Većina proizvoda mjeri provedeno vrijeme i zove ga angažmanom. Za ovo bi to bio krivi broj. Trideset sekundi smijeha nakon kojih čovjek ode i vrati se sutra bolji su ishod od dvadeset minuta nakon kojih se ne vrati nikad.
Jedini broj koji se ovdje prati su sekunde smijeha unutar tih trideset — i to bez ijednog podatka o tome tko se smijao. Što točno odlazi s tvog uređaja, do zadnjeg polja, piše na stranici Privatnost.